Glamurozna bura i ceremonija bez rezervnog plana B

Od ovog vjenčanja je prošlo točno dvije godine, danas mladenci Tamara i Mateo slave drugu godišnjicu a ja sam preko reda odlučila sjesti pola sata i natipkati kako smo dekorirali njihov  pir. U to doba nisam pisala blog, nisam ni imala web stranicu pa ću sada iskoristit priliku. I svaki put kad prođem kroz Marčanu se sjetim njihovog pira. 

Dakle,  mladenka Tamara je stupila u kontakt samnom prvi puta tokom 8.mjeseca kada sam ja obično cijeli mjesec na godišnjem, daleko od posla, kompjutera i svega svakodnevnog. Sjećam se da sam stigla u kamper nakon cjelodnevnog bicikliranja i planinarenja po Kranjskoj gori i vidila njen mail. 

Zamolila sam je da pričeka za ponudu da se vratim s godišnjeg odmora u svakodnevnicu, a nakon što je prihvatila ponudu održale smo sastanak tokom zime. Na sastanku mi je pokazala primjer kako je zamislila ceremoniju i napomenula kako je već odustala od te varijante budući da joj nitko nije bio u stanju izraditi takvu konstrukciju za ceremoniju na otvorenom. I kada sam malo bolje pogledala koncept, shvatila sam da smo mi ti koji ćemo to ostvariti,  da naša mladenka neće morati pristati na neke kompromise i drugačije lukove za svoju ceremoniju.  Logostički nije jednostavno jer se radi o konstrukciji površine 4m2, visokoj 2,5m, i neće se moći prevesti u jednom komadu do lokacije, na Punto Mare u Novigradu ali #otompotom. Definirale smo i ostatak dekora, i krenuli smo s pripremama. 

U zadnjem tjednu pred vjenčanje, vrijeme je bilo katastrofa, doslovno je cijeli tjedan padala kiša a ceremonija je predviđena na Punto Mare gdje je sve otvoreno. Pitam Tamaru gdje ćemo seliti ceremoniju u slučaju lošeg vremena a ona mi nevjerojatnom mirnoćom kaže : Ne brini, neće padat kiša u subotu. E da mi je imati 2%  njene smirenosti sada dok gledam kišne oblake usred 5.mjeseca kada bi vrijeme trebalo biti sunčano i toplo. U petak, dan prije vjenčanja stižu ona i Mateo po buket, još smo se zapričali dugo o biciklizmu jer i Mateo vozi biciklu i prati biciklističke utrke, a to je ipak bila moja svakodnevnica dugi niz godina, a oni su morali žuriti natrag jer su ih gosti doma čekali pa ćemo o biciklizmu čakulati nekom drugom prilikom. 

Evo i subote ujutro, otvaram vrata rano ujutro i vani je sunce, bura pristojno puše i tjera sve oblake. Krećemo za Novigrad. Osim dekora u restoranu, prvo nas čeka postaviti ceremoniju na moru. U hotelu ostavljamo cvijeće i inventar koji je predviđen za dekoriranje sale u hotelu i krećemo u zonu ceremonije. Lokacija se nalazi u pješačkoj zoni ali na recepciji hotela mi kažu da će spustiti stupić i da možemo otići do tamo kombijem sve iskrcati i raditi. I naravno da ne može sve biti po planu, pa kada smo stigli do kraja pješačke zone sa oba vozila i krenuli iskrcavati velike drvene grede, i pola kombija inventara i cvijeća za ceremoniju, dolazi   voditelj beach bara i kaže da od kud nam je palo na pamat tu doći iskrcavati sve to za ceremoniju, da šta nam nije jasno da je to pješačka zona i svašta nešto, i neka izvolimo otići na gornji parking. Dakle po njemu bi trebali otići na gornji parking 400 metara dalje i napraviti 53 ture tegljenja inventara, baš je fino  i glamurozno to zamislio a ja sam se glamurozno jako iznervirala. Koji ti je, ne možeš iznajmljivati lokaciju za održavanje ceremonije i istovremeno zabraniti izvođačima pristup vozilom. Nakon mojeg glamuroznog nerviranja, odlučila sam ga glamurozno ignorirati i dok je on kmečio da se moramo maknuti mi smo glamurozno iskrcavali stvari iz oba vozila. 

Sada više ništa ne može poći po zlu, na lokaciju smo stigli, sve je iskrcano, i krećemo dizati konstrukciju. Moj Vlado je majstor za sve te tehničke elemente i tu on šefuje a ja sam šegrt i samo dodajem matice, ključeve, imbuse, vide i sve što on naredi. Kada smo pospajali sve elemente i dignuli konstrukciju nastupam ja, postavljam platna, i cvjetne aranžmane. E sad kreće zabava, bura puše kao blesava i platno neće moći biti kao sa slike da samo pada s konstrukcije jer vjetru se ne sviđa ta zamisao. Odlučim vezati platno ispod luka na više mjesta da ne više ne može dizati u svim smjerovima. Improvizacija je neizbježan dio svakog terenskog rada pa zašto bi danas bilo drugačije. Postavljamo cvjetne aranžmane ukupne dužine 8 metara uz konstrukciju, stižu stolice , brzo postavimo i njih, bijeli tepih, aranžmane na ulaz u zonu ceremonije, natpis dobrodošlice  i sve je spremno za prijem.  Duž pješačke staze postavljamo i strelice, smjerokaze za svadbenu ceremoniju da se nebi slučajno netko glamurozno izgubio. 

Mi sada jurimo gore u hotel dekorirati salu, ali možemo dekorirati salu samo djelomično. Postaviti ćemo dekor na stolove uzvanika, a glavni stol za mladence nećemo moći postaviti prije kraja ceremonije. Ja sam obično jako racionalna sa troškovima na sreću svih mojih mladenaca, pa kako ne bi cijena dekoriranja tog vjenčanja bila doslovno dvostruko veća, odlučila sam da onih 8 metara cvijeća koje će biti na ceremoniji na konstrukciji preselimo u salu kasnije na glavni stol cijelom dužinom. Možete zamisliti koja je cijena cvijeća u toj metraži ako se koristi na dvije lokacije  dva puta umjesto da se preseli ako je to moguće. U ovom slučaju je bilo moguće, jer nakon završetka ceremonije i slikanja uzvanici i mladenci više nisu bili u toj zoni a mi smo imali točno sat vremena da sve to preselimo u hotel prije njihovog ulaska u salu. 

Nakon što je krenula svadbena večera, mi se vraćamo u zonu ceremonije po mraku razmontirati konstrukciju i ostatak dekorativnih elemenata, opet nas dočeka kaos s pristupom lokaciji ali ne pada mi na pamet nositi sve to ručno gore na parking pa neka i dalje glamurozno kmeče iz beach bara. Sada možemo odahnuti, sve je prošlo i shvatim da nismo cijeli dan ni jeli ni pili ništa osim sladoleda u beach baru na koji sam čekala stoljeće jer su nas svi konobari ignorirali poduže vrijeme. Nakon 25 000 koraka taj dan, još odlazimo pješke naći u Novigradu mjesto za jesti a već je 22.00, trebati će nam podosta optimizma sada. Srećom nalazimo jednu pizzeriu, pitamo ako stignemo jesti, kaže konobar da može, brzo pojedemo, platimo bez računa, bitno da smo siti sada i idemo u kamper spavati jer ujutro u 6 skidamo dekor iz sale pa nema smisla ići natrag doma večeras u ponoć i u 4 se probuditi da bi u 4,30 krenuli opet za Novigrad. I evo nedjelje ujutro, 6 sati, skidam dekor iz sale brzo prije nego krene doručak, mladenacima ostavljam cvijeće, odvajam inventar, sve nakrcam i pozdravljam se s Novigradom i Punto Mare. 

Odlazim sretna jer su naši mladenci ipak imali vjenčanje kakvo su zamislili, bez pristajanja na alternativne varijante dekora za ceremoniju, bez dvostrukih troškova za cvijeće, bez niti jednog oblaka i kiše, bez plana B, nego  sa puno smijeha i prekrasnih uspomena. Evo prošlo je dvije godine, a ja se sjećam svakog detalja kao da je  to vjenčanje bilo jučer.